Stolica

U jednom španjolskom selu kći zamoli svećenika da pođe u njezin dom kako bi se na trenutak pomolio s njezinim jako bolesnim ocem. Ušavši u siromašnu kuću, svećenik ugleda muškarca u krevetu kako leži glave uzdignute na dva jastuka. Pokraj kreveta nalazila se stolica (španjolski: “silla”). Svećenik pomisli da je tu postavljena zbog njegovog posjeta.
Pretpostavljam da ste me očekivali – reče mu.
- Ne, tko ste vi? – upita ga bolesnik.
- Ja sam svećenik kojega je vaša kći pozvala da se pomoli s vama. Kad sam ušao primijetio sam praznu stolicu pokraj vašega kreveta i pomislio sam da je tu postavljena za mene.
- Ah, stolica – reče muškarac. Zatim nastavi:
Biste li bili tako ljubazni da zatvorite vrata?
Svećenik, iznenađen, zatvori vrata.
Bolesnik mu reče:
Ovo nisam nikada nikome rekao. Čitav sam život proveo ne znajući kako moliti.
Dolazeći u crkvu uvijek bih slušao kako mi se govori o potrebi molitve, kako valja moliti i o blagodatima koje sa sobom donosi molitva...
... međutim, sve su mi te riječi, ni sam ne znam zašto, ulazile na jedno, a izlazile na drugo uho.
Jednom riječju, nisam znao kako moliti.
Onda sam napokon jednoga dana sasvim prestao moliti.
Tako sam nastavio sve do pred oko četiri godine. Jednog sam dana o tome razgovarao sa svojim najboljim prijateljem koji mi reče:
- Josipe, moliti zapravo znači razgovarati s Isusom. Predlažem ti da učiniš sljedeće:
Sjedni na stolicu i postavi drugu praznu stolicu pred sebe, zatim s vjerom pogledaj Isusa koji sjedi pred tobom.
Nije to nikakva glupost, jer nam je On sam rekao:
“Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.”
Zatim mu govori i slušaj ga isto tako kao što to sada činiš sa mnom.
- Pokušao sam jedanput, zatim drugi puta i toliko mi se dopalo da to odonda činim barem nekoliko puta na dan.
Uvijek dobro pazim da me moja kći ne vidi... inače bi me odmah zatvorila u ludnicu.
Svećenik je na te riječi bio vrlo ganut. Zatim objasni Josipu kako je ono što čini jako dobro i savjetova mu da to nikada ne prestane činiti.
Zatim se pomolio s njim, blagoslovio ga i vratio se u crkvu.
Dva dana kasnije nazvala ga je Josipova kći kako bi mu saopćila da je njezin otac umro.
Svećenik je upita:
- Je li umro smireno?
Da. Kad ste izašli iz kuće, pozvao me u dva sata poslije podne.
Došla sam k njemu i ugledala ga u njegovom krevetu. Rekao mi je da me puno voli i poljubio me. Izašla sam u kupovinu, a kad sam se nakon sat vremena vratila pronašla sam ga mrtva.
Ima tu međutim nešto čudnoga. Izgleda da se malo prije nego je umro digao i približio stolici koja je bila kraj kreveta. Vrativši se, našla sam ga glave naslonjene na stolicu.
Što vi mislite o tome?
Svećenik, duboko ganut, obrisa suzne oči i odgovori:
O, kad bi bar svi mi mogli tako umrijeti!



Novosti
  • Monfortanci su napravili svoju internetsku stranicu http://www.monfortanci.com..

    U Kršćanskoj sadašnjosti se pojavila knjiga Duhovni spisi - sveti Ljudevit Marija Grignon Montfort

    Na našim stranicama obavezno pročitajte i upoznajte se s Poveljom o pravima obitelji Svete Stolice, te tekst Obitelji imaju svoja prava i kako ih ostvariti
Životna mudrost...
  • "Sjedimo li u barci koja se kreće i gledamo nekakav predmet u barci, nećemo primijetiti da se krećemo. Gledamo li nešto izvan barke, nešto što se ne miče, recimo obalu, odmah primjećujemo da se krećemo.“
  • „Tako je i životu.“
  • „Kad svi ljudi žive onako kako ne treba, to nitko ne primjećuje, ali neka se samo jedan čovjek urazumi i počne živjeti prema Božjoj volji, odmah će postati očito kako loše postupaju ostali. I zato ga ostali progone.".
  • Tolstoj
Oglasna ploča


Javite se na izlazak@izlazak.hr i postanite dio web tima ove stranice
...................

»Misao na Gospodina«


Kad opet sretnem jeku Tvojih koračaja,
da li ćeš osjetit, da mi je u dušu ušla jesen,
hoće li gnjevan biti lik Tvoj nada me nadnesen,
kad u meni vidiš grijeh?
Tvoga kruha nisam tako dugo kušao
i ruke Tvoje, koje mi - čudno! - ni sada nisi skrio
zaboravljam poljubit, uveče prije sna.
Davno je bilo,kada sam Te s čežnjom slušao
kad bih pun vjere ušao
u Tvoj hram....

Kad nasluti duša žamor Tvojih stopa,
hoće li suze, iz očiju što mi kanu,
izmoliti smirenje uma?
Hoćeš li dati, da slast večernjeg šuma
opet zatitra radošću u snima, koji se Tebi vraćaju?

-Hoću li morati dugo moliti,
da stope Tvoje uza me stanu,
i u slatkom ritmu opet uza me koračaju?...
...................

Zvonimir Remeta - Hrv.kat.pisac (1909-1964)
-»Hrvatska prosvjeta« - br.10 god. XIX-1932
Antologijski roman GRIEH