ZADNJI OD SVIH. ODGOJ U PONIZNOSTI

Leopold Beaudenom, Rim 1989, Nazaret (Paris 1897)

Prezentacija knjige:

Knjiga započinje sa pitanjem: za koga je napisana ova knjiga? Ima puno odgovora: napisana je za ohole, obijesne, umišljene, nadute; oni koji su potrebni mira i radosti - jer u dubokom miru uživa samo onaj koji živi i kreće se u istini, pravednosti i dobru. Sve to se nalazi u poniznosti. "U oholosti leži mnoga propast i nemir" (Tob 4,13). Ne radi se naime o površnoj i onečišćenoj poniznosti: učenik Evanđelja, hodajući po stopama utjelovljenog Sina Božjeg, poznaje dostojanstveniju poniznost, koja svijetli u istini, jača se u najčišćoj ljubavi, isključuje dvoličnost, zazire od licemjerja, zabranjuje svako uveličavanje. Čitamo naime u Sof 2,3: "Tražite Jahvu, svi skromni na zemlji, svi koji izvršavate odredbe njegove! Tražite pravdu, tražite poniznost: vi ćete možda biti zaštićeni u dan gnjeva Jahvina". Osjećati se poniženim privlači dobrostivi Božji pogled, i osigurava silovito djelovanje milosti Božje, koja pretiče i traje, pomaže i uzdiže, ozdravlja i tješi. Judita ovako moli: "Tvoja snaga nije u mnoštvu, niti moć tvoja u silnicima, nego si ti Bog poniznih, pomoćnik si malenih, potporanj slabih, utočište napuštenih, spasitelj očajnih" (Jdt 9,11). Gospodin ne ulazi u razgovor sa oholima jer nisu iskreni i ne stoje u istini: "Uzvišen je Gospodin, gleda na ponizna, ali na oholicu svrća pogled izdaleka" (Ps 137,6). Povijest naroda, ne manje ona osobna, uči nas bez predrasuda ili isprika da Bog raspršuje oholice u mislima njihovih srdaca (usp. Lk 1,15). Apostoli Jakov i Petar ne sumnjaju kada pišu: "Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost" (Jak 4,6); "Ponizite se dakle pod snažnom rukom Božjom da vas uzvisi u pravo vrijeme. Svu svoju brigu povjerite njemu jer on se brine za vas" (1Pt 5,6-7). Isus, Riječ Očeva, koja se žrtvuje za svakoga, traži ovaj uvjet duše da ostvari u nama veličanstveni plan Spasenja: "Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom" (Mt 18,3-4). Koliko puta smo se uvjerili u onaj strogi izričaj: "Tko se uzvisi bit će ponižen, i tko se ponizi bit će uzvišen" (Lk 14,11)! Blažena Mariam Baouardy (+ 1878), izvještava: "Jedan bogataš je ljubljen i čašćen od svih. Siromah je ponižen, nema ništa: ali ako je ponizan, tko je onaj koga Gospodin časti? Poniznoga! Poniznost je sretna da bude ponižena, da ništa ne posjeduje. Ne veže se nizašta, ne uzbuđuje se ni iz jednog razloga. Poniznost je zadovoljna, sretna je, poniznost je zadovoljiti se svime. Poniznost nosi stalno Gospodina u svome srcu. Poniznost ima radost u ovom životu i u drugom. Poniznost se ne obazire na druge: radosna u svemu. Gospodin govori: vidiš li zemaljskog crva? Koliko se više snizi više je zaštićen! Ako izađe van biva pogažen. Kada dođe zima crv ima zemlju koja ga grije, a kada dođe sunce zemlja ga hladi. Poniznost je kraljevstvo srca Božjeg. Potrebno je raditi za poniznost, treba sijati. Tada će Bog dati poniznost. Nije dosta samo reći, daj mi Gospodine! Ne, treba sijati i raditi! U paklu ima svake vrste kreposti, ali nema poniznosti. U nebu ima svake vrste pogrešaka, ali nema oholosti. To znači da Bog prašta sve poniznima, ali ne računa ni sa kojom krepošću bez poniznosti". Treba raditi za poniznost: ona je Božji dar i osvajanje svakoga dana. Prava milost Božja ili nalazi spremno i otvoreno srce u odricanju samoga sebe, ili ostaje neplodna. Koliko su teške ali i svečane riječi Spasitelja: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom" (Mt 16,24). Mnogi su neuspjeli sveci, to su oni koji nisu iskopali duboke temelje duhovnoj građevini. Trebalo je ništa da se poruše kule najboljih obećanja i velečanstvenih pokušaja; neponiznost je odbacila bratsku korekciju, uzdala se u vlastite snage, stavila se u beznađe Božjeg milosrđa. Ponizni nikada ne pada u beznađe! Još jedna molitva blažene: "Ja se uzdam u Gospodina, protiv svake nade. Moj Bože, unatoč mojoj bijedi i mojim grijesima, uzdam se stalno u tebe. Ako me ti baciš i u pakao ni onda neću prestati se uzdati u tebe. Ja sam nitko, i nemam ništa, ali Ti možeš sve. Uzdam se u Tvoje božansko milosrđe". O sveta poniznosti, kojiko nadnaravnih dobara ti osiguravaš onome koji te posjeduje! Za koga je je još ova knjiga? Za onoga koji želi Milost svetosti i ustrajnosti. Za svakoga koji se boji da se ne bi uzalud trudio. Tko god se želi staviti na Božju stranu. Tko god se ne osjeća još slobodnim od prevare oholosti. Sluga Božji p. Filippo Bardellini (+ 1956) u jednom odlučujućem razdoblju svoga života piše: "O sveta poniznosti! Da upoznam dobro lažnosti svijeta i istinu mojih grijeha. Da budem ja ništa, da vrijedim ništa, da ljubim moj ništa, moju istu bijedu, da budem kao mrtvac u grobu, u tišini od svih; da se nitko ne interesira o meni, da me nitko ne cijeni, da me nitko ne poštiva; samo Vi, o poklona dostojni i ljubljeni Gospodaru, moj Gospodine, vama čast i slava. O sveta, draga, preljubljena poniznosti! Sv. Franjo Asiški je zaručio siromaštvo. Moj Bože daj da ja zaručim poniznost!". Ova knjiga je napisan: za grešnike; za one koji su griješili, bar jednom u svom životu; za onog koji, napastvovan, ne želi više griješiti; za onog koji se želi hvaliti sa zadovoljstvom također i vlastitim slabostima. "Prije nego bjeh ponižen, lutao sam, ali sada tvoju čuvam riječ. Dobro mi je što sam ponižen da bih tvoja naučio pravila" (Ps 118,67.71). Sveti Pavao piše Korinćanima: "Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje. Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova" (2Kor 12,9-10). Nije naša ništavnost i bijeda koja nas udaljava od milosrdne Ljubavi, već preuzetnost da možemo sve sami. Kao što Apostolu tako i svakome od nas Gospodin pruža svoju svemoguću ruku, ako se ponizimo znamo ju prihvatiti: "Dosta ti moja Milost"! Evo što piše Paskal u svojim "Mislima": "Bog kršćana, jest Bog koji daje osjetiti duši da je ona njegovo jedino dobro; daje joj osjetiti da je cijeli njen mir u njemu, da će imati radost samo ljubeći ga; i da joj On daje da odbija u isto vrijeme sve prepreke koje ju odvlače i priječe da ljubi Boga sa svim bićem. Samoljublje i požuda, koje ju odvlače, postaju joj nepodnosivi. To Bog daje da ona osjeti da je u njoj onaj trag samoljublja koji ju vodi u propast i koji samo on može ozdraviti". Ova knjiga je napisana za nevine; za one koji nemaju velikih dugova prema Božjoj pravdi; za one koji u jednoj dobrovoljnoj zatvorenosti ispaštaju za braću oholice. Nije slučajno da je prvo potraživanje knjige upravo došlo iz samostana klauzure. Koju i koliko poniznosti trebaju si predvidjeti duše koje žele spriječiti bičeve Božje srdžbe, uzrokovana uobraženošću oholih? Bog ih prihvaća, ako su zadovoljštine ispunjene poniznošću i sluša ih: "Potoci suza potekoše mi iz očiju jer se Zakon tvoj ne čuva" (Ps 118,136). Ova knjiga je napisana i za one koji trebaju govoriti o evanđeoskoj poniznosti, koji trebaju poučavati druge. Ali tako je teško govoriti o poniznosti! Može samo onaj koji se izgubi u poniznost u samom činu u kojem će govoriti drugima. Usta govore iz punine srca (usp. Mt 12,34). Pogled na sproporciju između Božje beskrajnosti i naše apsolutne ovisnosti, neka udalji od nas obeshrabrenje ili strah, neka nas potakne da uronimo još više u Ljubav koja je izvor našeg stvaranja, uzdržavanja, otkupljenja i zajedništva sa Presvetim Trojstvom. Ova knjiga je i za one koji imaju iskustvo neuspjeha ili poraza; ili imaju srce zarobljeno gorkim sjećanjima. Trenutak je da spustimo glavu i da priznamo koliko je pravedan Gospodin: "Znadem, o Jahve, da su ti sudovi pravedni i da si me s pravom ponizio. Tvoja ljubav nek' mi bude tješiteljicom po obećanju koje si dao sluzi svom" (Ps 118,75-76). Marija iz Nazareta, ponizna i najviše uzvišena od stvorova, neka prati naš trud i neka nas ohrabri! Da bi čitanje bilo plodonosno treba: 1.Doći do motivirane odluke, zbog čega se upustiti u ovaj napor i avanturu da steknem poniznost? 2.Uzeti za obavezu bar jedno sredstvo koje ću redovito i svakog dana upotrebljavati da upoznam i zadobijem poniznost. Što sam izabrao? 3.Analizirati sve moje aktivnosti i molitve, što one imaju za cilj? 4.Na koje vanjske čine ću paziti i čuvajući ih od oholosti? Koje prakse (vanjske i nutarnje) ću upotrijebiti da se vježbam u poniznosti? 5.Kako započeti put? Što sam ja učinio u tom pogledu? Prezentacija knjige: 1.Knjiga započinje sa pitanjem: za koga je napisana ova knjiga? Autor daje iscrpan odgovor na ovo pitanje: napisana je za ohole, obijesne, umišljene, nadute (Bog se oholima protivi i tko može opstati pred licem Gospodnjim); za one koji su potrebni mira i radosti (jer poniznost nosi stalno Gospodina u svom srcu); za onoga koji želi milost svetosti i ustrajnosti; za svakoga koji se boji da se ne bi uzalud trudio; za grešnike; za one koji su griješili, bar jednom u svom životu; za onog koji, napastvovan i ne želi više griješiti; za onog koji se želi hvaliti sa zadovoljstvom također i vlastitim slabostima; za nevine, za one koji nemaju velikih dugova prema Božjoj pravdi; za one koji u jednoj dobrovoljnoj zatvorenosti ispaštaju za braću oholice; za one koji trebaju govoriti o evanđeoskoj poniznosti, koji trebaju poučavati druge; za one koji imaju iskustvo neuspjeha ili poraza ili imaju srce zarobljeno gorkim sjećanjima. Dakle jednom riječju ova knjiga je napisana za sve koji žele se formirati u ovoj divnoj kreposti. 2.Drugo pitanje je, kako pristupiti ovoj knjizi, koja je napisana za formiranje osobe u poniznosti? Autor i ovdje daje nekoliko poticaja: sa željom da nasljedujemo kreposti Isusa, Marije i svetaca; sa pažnjom da ovu krepost shvatimo i prihvatimo u svom svjetlu i potpunoj istini, a zato je potrebno na poseban način, raspoloživost vjere, želja, pobožnost, jednostavnost i temeljna poniznost - jer poniznost spada u onu kategoriju nadnaravnih stvarnosti za koje Isus slavi Oca koji ih objavljuje malenima a ne mudrima i umnima (Mt 11,25), zato odbaciti Božje svjetlo jest osuditi se da razumijemo malo ili loše ovu stvarnost koja je u potpunoj domeni nadnaravnog. Potrebno je zato da molitvom tražimo Duha Svetoga, izvora istine, da nas rasvijetli i ispuni vatrom kao što je učinio sa apostolima, da i u nama razvije um, znanje i mudrost, sa jednom snagom, sposobnom da odstrani svu tamu i zapreke, sa jednim svjetlom koje obasjava ljepotu i moć svete poniznosti. Treba stati i pred Svetohranište i tražiti od Gospodina da raspoloži naš um i naše srce da prime od njega svako svjetlo i svaku ljupkost u učenju ove kreposti koja mu je bila tako draga, također uputiti molitvu B.D. Mariji u kojoj je poniznost zasjala ispred svih drugih kreposti. Da bi sa odlučnošću pristupili formaciji pniznosti potrebno je vidjeti i onu protivnu stranu koja se toliko opire i priječi razvoj poniznosti, a to je oholost, oholost kao skretanje ispravnih težnji - prema sebi, da se precijeni i prema drugima, da traži pretjeranu pažnju i hvalu. Ohološću označavamo onu težnju koja potiče čovjeka da izađe iz granica i reda u traženju i afermaciji vlastite vrijednosti. Bog je stavio u našu ljudsku narav: samopoštovanje i želja da nas drugi poštuju, jer samopoštovanje stvara temelj za osobno dostojanstvo; a želja da nas drugi poštuju, stvara temelj za zajednički život. Zbog istočnog grijeha ovi osjećaji su podložni skretanjima, tj. imaju za cilj uzdizanje "vlastitog ja". Ove težnje ne možemo razarati jer su dio naše naravi i dar su Božji. One su kao i strasti koje trebaju biti upravljane krepostima prema nekom dobru. Zato ih poniznost, koja se suprotstavlja oholosti, upravlja i regolira, uzdiže ih i oslobađa od svake neurednosti, dajući im snagu, ljepotu i korisnu funkciju. Bez vlastitog samopoštovanja koje nam daje svijest o našim dobrim idejama, realnosti naših prava, vrijednosti naših mogućnosti (potencijala), brzo bi pali u onu slabost duše koja nezna ni prihvatiti teške zadatke ni obraniti dobra nepravedno napadnuta. Samopštovanje takaođer daje našem djelovanju onaj smisao autoriteta sposobnog da izvoji poslušnost sa velikom koristi za onoga koji ju treba izvršiti. Pod utjecajem samopoštovanja, duša se uzdiže i divi kršćanskom savršenstvu, koje je vrhunac osobne veličine (ostvariti sličnost s Ocem kao njegovo ljubljeno dijete); zaljubljuje se u slavu Božju, što je i najuzvišeniji cilj što si može zadati jedno ambiciozno srce. Također i želja da me drugi poštuju je ispravna i korisna; označava da nam je stalo do drugih, kao jedna vrsta spremnosti da se podložimo sudovima drugih. Mnoga se velikodušna djela vrše s motivom da me drugi poštuju,... Ne treba odbaciti tu želju, ali ju treba regolirati i upravljati, jer kada je ta želja zahvaćena uzvišenim osjećajima, daje kreposti više privlačnosti, svakom je naime drago da ima ono što daje poštovanje i instiktivno se približava onomu tko mu daje taj užitak. Na ove dvije želje nadovezuje se osjećaj časti, koje sadrži generalno poštovanje, tj. poštovanje koje dolazi od društva koje daje zakone i dijeli nagrade. Biti više osjetljivi na osobno dostojanstvo, nego na vanjsko priznavanje (čast), označava da manju težinu stavljamo na neke principe koje nam dolaze iz javne časti, a više nam je stalo naše osobno dostojanstvo. Želja da nas drugi poštuju gleda na čast kao društveno dobro, koje traži svoj udio; samopoštovanje ju gleda kao dobro na koje ima pravo,... Ne poznaju poniznost one kreposne osobe koji se stavljaju grubo i protiv ovih težnji i osuđuju ih bez da ih prethodno analiziraju. Prava poniznost štiti ove težnje da ih se ne odstrani ili poništi, jer su energije koje su dobre i korisne, a postaju protivne samo ako ih zahvati oholost. Postajući svjestan reda koji se treba uspostaviti u igri ovih težnji i dozvoljavajući njihovo pravilno ostvarenje, poniznost postaje "istina" i "pravednost" = "ljepota", tj. kreposna raspoloživost koja osigurava svakoj stvari mjesto i ulogu koja joj pripada. Ukoliko istina nalazi se u razumu, a ukoliko pravednost nalazi se u volji,... zato svaki rast u spoznaji pospješuje snagu odluke,... Dobro je razlikovati nadnaravnu i prirodnu krepost, jer prirodnu poniznost mogu prakticirati i nekršćani kao "skromnost". Nadnaravne kreposti potpuno se razlikuju od prirodnih, po svojem ishodištu i dinamici razvoja. One se zovu i ulivene kreposti koje se ulijevaju u dušu u trenutku krštenja, a razvijaju se pod utjecajem milosti Duha Svetoga i našom suradnjom. Ulite kreposti daju moć, tj. sposobnost, dok prirodne kao navika daju lakoću - prirodnost... Nadnaravne kreposti uzvisuju i preobražavaju naše biće,... Ne ostavljaju pasivne prirodne sage, već ih uzdižu, podržavaju i usavršuju,... Sa odgovorima na milosti i s molitvom, zadobiva se izlijevanje sve veće milosti, i s njima se vrše kreposna djela sa uvećanom intezivnošću,... Da primjenimo na poniznost glavne oznake o krepostima, potrebno je reći da kršćanska poniznost, primljena po krštenju, daje, dolazeći do upotrebe razuma, sposobnost da vršimo nadnaravna djela koja su u redu i u vrijednosti apsolutno uzvišenija od onih koji su ostvarena čisto naravnom poniznošću. Ali samo ustrajnošću i neprestanim naporom moguće da ove sposobnosti postanu sklonosti u jednom prirodnom i savršenom djelovanju. Zbog toga se ne može govoriti o rastu u kršćanskoj poniznosti, posvećenju preko nje, bez jednog pravoga odgoja i bez neprestanog vježbanja... Nadnaravne kreposti upravljaju još prirodnim krepostima i preko rasvjetljenja i motiva koja im daju... I jedna i druga poniznost kažu da ne treba pretjerati u samopoštovanju i u želji da me drugi poštuju, ali savka daje različitu vrijednost onom "ne pretjerati"... Iskonski pad je tužno stanje u kojem se nalazimo; da učinimo najmanje dobro potrebne su božanske kreposti: ovo ovo su objavljene istine koje mijenjaju polazno gledište i nameću jednu dublju i iskreniju poniznost...Još je potrebno podvući, da praksa prirodne poniznosti ima jednu određenu vrijednost ispred ljudi i zaslužuje poštovanje i divljenje, ali nema nikakvo pravo, u užem smislu, na nagradu od Božje strane. Samo nadnaravna poniznost uvjetuje nagradu pred Gospodinom. Samo ona zaslužuje, sa svim svojim djelima, jedan porast nadnaravnih vrijednosti: posvetne milosti, ljubavi, nadnaravnih kreposti, nebesko blaženstvo. Nakon svega ovoga rečenog, možemo nadodati da potreba poniznosti zahtijeva jedno jasno uvjerenje. Jer utjecaj oholosti je tako štetan da ju sveci nazivaju "korijenom" svih zala i prodire u samu narav i da ju obuzdamo potrebno je doći do navike poniznosti, do jedne sklonosti koja će nas stalno pratiti, i tu je jedini pravi Učitelj Isus Krist koji je "blaga i ponizna srca". Kako se dolazi i razvija ova sretna sklonost koja je toliko protivna samoj prirodi? Djela i samo djela: to je prava tajna i nužna potreba. Uvjerenje je prethodnica, koja obasjava put. Ali su mnoga djela, posebno velikodušna djela, koja donose pobjedu, zauzimaju teren i čine da kraljuje poniznost. Čini po kojima se vježbamo u poniznosti mogu se podijeliti u "nutarnja" (želje, obećanja, molbe, prihvaćanja,... sve ono što nas u razmišljanju i molitvi potiče da olakšamo vanjsko djelovanje); i "vanjska" (klečati, tući se u prsa, ljubiti zemlju, legnuti na pod,...), koja ne trebaju biti propušteni, jer daju veće postojanje i zamah osjećajima. Dimenzije utjecaja ove kreposti je poznata i cijenjena jako malo. Želimo zato ovdje vidjeti kako je poniznost: istina, pravednost i preobraženje. Istina obasjava sav umni rad i pravednost upravlja sav moralni red. Ali koju istinu mi tražimo? Istinu naše vrijednosti. Što nas uči? Da smo stvorovi, da smo grešnici, koji sudjeluju u božanskom životu. Ali tko može to razumjeti? Da razumijemo stvorenje, prije trebam razumjeti Stvoritelja. Da spoznam grijeh, trebam spoznati dostojanstvo i prava Onoga koga sam povrijedio,... Da razumijem sebe trebam razumjeti Boga. Nalazim Ga na početku moga postojanja i u mojoj sudbini, u mom biti i mom djelovati. Plodonosan kontrast od kojeg proizlaze dva osjećaja koji se nadopunjavaju u izgradnji moga duhovnog života: "poniznost", kada gledam na ono što sam; "divljenje", kada gledam Biće od kojeg proizlazim. Ukoliko istina, poniznost vodi lijepome; ukoliko pravednost, vodi dobru. Istina daje temelje pravednosti; ali sa zahtjevnom dužnosti, pravednost čini od istine moralnu krepost (podložnost). Sa podložnošću, Bog je prisutan u svim našim činima i upravlja ih sebi, ostvarujući tako pravednost na savršen način. Njemu pripada poticaj nužnoga bića, a nama pripada osobna poslušnost slobodnog bića (podložnog i ovisnog). Ako zatim božanska ljubav zahvati i uzgori ovu vjernu poniznost, sveobuhvatna podložnost postaje sveobuhvatna ljubav, zato se razumije kako se pravednost podudara zajedno sa krepostima i zašto u Pismu sveci su nazvani pravednici ("dostojno je i pravedno slaviti Boga). Poniznost preobražava temeljne sklonosti samopoštovanja i želje da be drugi poštuju i usmjerava ta djelovanja prema uzvišenijem cilju - Božja slava! 3.Autor dodaje još nekoliko savjeta za što uspješnije čitaje ove knjige koja ima za cilj formirati osobu u poniznosti: odabrati vrijeme u koje razmatrati sa najvećom slobodom i ustrajnošću; kroz cijeli jedan mjesec (godinu); započeti sa jednim produženim posjetom kapeli ili crkvi; u sabranosti, u miru i u povjerenju; zazivati Duha Svetoga, Duha istine i ljubavi; pozvati nježnost Srca Isusova; otići ispred oltara Bajke Božje, moleti ju da oplodi sa svojim majčinskim blagoslovima, moje nastojanje da joj još više sličim; tražiti svjetlo, hrabrost i ustrajnost. Ako se osjeti nemoć da se dođe do ovih uzvišenih istina i ovih vrhunaca kreposti, treba se povjeriti nauci Božjoj koja se objavljuje malenima i poniznima, i njegovoj pomoći, sposobnim da izvršimo nadljudske stvari. Ako u nekim trenucima bude što nejasno, slijed meditacija će pojasniti... Ako u nekom trenutku srce izgubi gorljivost, užgat će se sigurno u času kada bude to Bog želio. Između ostalog, nužni plod se sastoji od čina poniznosti i sklonosti da ih vršimo, više nego u mudrosnom razmišljanju i u gorućim osjećajima. Potrebno je držati se u jednoj neprestanoj atmosferi poniznosti, posebno u odnosima sa bližnjima. Trebam utvrditi moje odluke, ispitujući što imam za popraviti ili uvesti, i sredstva koja ću koristiti da uspijem. Izabrat ću jednu sliku koja će mi se lako vraćati u sjećanje i probudit će moju dušu na intimni Isusov život u meni. Koncentrirat ću moja nastojanja u jednoj efikasnoj praksi, kao: kljanjati se duboko Bogu prije molitve, zadati si jedan stav ponizan i bezbrižan u svakoj prilici, umjeriti moje geste i moj ton, biti pažljiv u slušanju drugih. Uvest ću kaznu za svaki prekršaj: jedna posebna molitva, jedno uskraćivanje, jedno posebno okrivljavanje u ispovjedi. Kao najmanje zabilježit ću broj pogrešaka svakog dana, da se osjetim ponižen. Poželjno je napisati plod razmatranja ili čitanja nad kojima bi još mogao razmišljati. Bez toga važne stvari se mogu izgubiti, osjećaji se brišu i ritam usporava. Odgojiti se na poniznost je jedan zahtjevan posao: bit će korisno vratiti se često na pouke ove knjige. Da završim dostojno meditacije, potrebno je staviti u djelo neke prakse malo izvanredne. Bit će prilika da se učini jedna ispovijed više pokajnička i kompletnija, upućujući na pojedinosti grijeha, koje više ili manje direktno, povređuju krepost poniznosti, osuđujući također i grijehe najviše ponižavajuće iz prošlosti. Na Pričest ću se pripraviti sa većom pobožnošću; zahvalu ću izreći sa većim žarom i duže vremena. Usvaja se Isus toliko da ga se može nositi svuda, u govoru, slušanju, ponašanju. Slijedi, uvodno učenje 1.Kako se postaviti naspram ovog učenja o poniznosti: Isus, Marija i sveci su nam objavili na izvrstan način sa njihovim naukom i njihovim primjerom, prirodu i karakteristike poniznosti, njenu nužnost i bogatstvo. Mnogi su teolozi analizirali i opisali srž i stupnjeve poniznosti, potcrtali su veliku važnost, i uzdigli posvetiteljsku vrijednost. Ali da li je dosta samo razmišljati sa pažnjom te dimenzije teologije i mistike u odnosu na ovu krepost, da ju shvatimo i prihvatimo u svom svjetlu i potpunoj istini? Ne dozvolimo se prevariti: kao svaka nadnaravna stvarnost, kršćanska poniznost je takva da ju čisti razum ne može prodrijeti potpuno. Ispravna spoznaja njenih dubina, uzroka i ciljeva, njenih utjecaja i vrijednosti, bježi razumu koji nema potrebnu nadnaravnu pripremljenost. Potrebno je na poseban način, raspoloživost vjere, želja, pobožnosti, jednostavnosti i poniznost. Baš zato da se postigne ispravna spoznaja poniznosti, da ju cijenimo i kušamo u svim bogatstvima, da iskoristimo tajanstveni nadljudski zanos, treba napose tražiti, sa jednom jednostavnom i gorućom vjerom, milost jedne potrebne temeljne poniznosti. Umovi oholi i uzneseni su nesposobni da spoznaju tajne kršćanske poniznosti, da ju upoznaju u punini i istini; dok se objavljuje jednostavnim i skromnim dušama, koje spremno prihvaćaju nadnaravna rasvjetljenja i božanske poticaje da nadomijeste vlastitu umnu nedostatnost. Poniznost spada u onu kategoriju stvarnosti nadnaravnih za koje Isus slavi Oca koji ih objavljuje malenima a ne mudrima i umnima (Mt 11,25). Treba biti uvjeren da svjetlo Božje, koje dobivamo sa poniznom molitvom, otvara horizonte koji su bili zatvoreni i koje čini dohvatljivim, više nego velika intelektualna radoznalost i razumska sposobnost... Kao što u prirodi, postoji bekrajni macrokozmos kao u intimnosti nepreglednosti microkozma, postoje nepristupačne tajne, tako jedna vrsta neograničenog kraljuje u dubinama poniznosti, i samo Bog nas može uvesti unutra. Odbaciti njegovo svjetlo jest osuditi se da razumijemo malo ili loše ovu stvarnost koja je u potpunom dohvatu nadnaravnog. Sa jednim laganim i pažljivim moljenjem dođi Duše Sveti ili sa nekom drugom osobnom molitvom, tražimo Duha Svetoga, izvora istine, da nas rasvijetli i ispuni vatrom kao što učini sa apostolima, da razvije u nama um, znanje i mudrost, sa jednom snagom sposobnom da odstrani svu tamu i zapreke, sa jednim svjetlom koji obasjava ljepotu i moć svete poniznosti. Kako početi učiti ovu krepost bez da gledamo Isusa, učitelja i modela poklona dostojnog poniznosti, bez da ga molimo sa intezivnošću želeći da nam komunicira jedan veliki dio poštovanja i ljubavi koju je on imao za nju kada ju je uzdigao, zajedno sa trpljenjem, na visinu Otkupljenja? Ispred Svetohraništa, gdje je poniznost kao aureola Euharistije, zaklinjimo Gospodina da raspoloži naš um i naše srce da prime od njega svako svjetlo i svaku ljupkost u učenju ove kreposti koja mu je bila tako draga. Obratimo se i Mariji, gdje je poniznost zasjala ispred svih drugih kreposti. Gospodin je u njoj zbog posebne poniznosti učinio velike stvari. Zaželimo si da iskusimo njenu ljupku umjetnost u učenju i u ljubavi prema poniznosti. 2.Oholost kao skretanje ispravnih težnji: Što je poniznost? Teolozi ju definiraju kao krepost koja ima zadaću da drži u granicama zdravog razuma želju za vlastitom veličinom. Sv. Toma Aquinski (Th. Suma, 2a 2ae, q.161, a.1), kaže da ona snaži um i priječi ga da se uzdiže iznad potrebitog: prema sebi, da se precijeni; prema drugima, da traži pretjeranu pažnju i hvalu. Ohološću označavamo onu težnju koja potiče čovjeka da izađe iz granica i reda u traženju i afermaciji vlastite vrijednosti. Poniznost se protivi i kroti tu neurednu težnju. Osjećaj za nadmoći i želja za prvenstvom, označava da bi oholost mogla biti sjećanje na našu iskonsku vrijednost? Smijenjeni kralj zbog vlastite krivice, "palo božanstvo koje se sjeća neba", također je oholica u vlastitom stanju bijede. Ili možda uzrok izgubljene krune zbog produžene napasti:"Postati kao Bog"? Ali najrealnije je gledati oholost u odnosu na skretanje dvaju osjećaja koje je sam Bog stavio u našu ljudsku narav: samopoštovanje i želja da nas drugi poštuju. Samopoštovanje stvara temelj za osobno dostojanstvo; a želja da nas drugi poštuju, stvara temelj za zajednički život. Obadva osjećaja su tako duboki da se mogu usporediti sa prirodnim nagonom za samoodržanje, jer imaju i analognu funkciju (održati se na životu unatoč vlastitoj bijedi, biti u društvu unatoč malenoj koristi - individualizam je jedna vrsta oholosti!). Zbog istočnog grijeha ovi osjećaji su podložni skretanjima. Obadvije pogreške, imaju za cilj uzdizanje "vlastitog ja". Prvom se precjenjuje u vlastitim očima, a drugom, u očima drugih. 3.Poniznost se suprotstavlja skretanjima oholosti: nužno je objaviti nemilosrdni rat ovim neurednim težnjama (koje nikada ne miruju). Te težnje ne možemo razarati jer su dio naše naravi i dar su Božji; one su kao i strasti koje trebaju biti upravljane krepostima prema nekom dobru. Ove tvije težnje, nagona, upravlja i regolira poniznost: uzdiže ih i oslobađa od svake neurednosti, dajući im snagu, ljepotu i korisnu funkciju. Bog je stavio u ljudsku narav osjećaj samopoštovanja da podržava osobno dostojanstvo dajući nam svijest o našim dobrim idejama, realnosti naših prava, vrijednosti naših mogućnosti (potencijala). Bez vlastitog samopoštovanja brzo se pada u onu slabost duše koja nezna ni prihvatiti teške zadatke ni obraniti dobra nepravedno napadnuta. Samopštovanje takaođer daje našem djelovanju onaj smisao autoriteta sposobnog da izvoji poslušnost sa velikom koristi za onoga koji ju treba izvršiti. Pod utjecajem samopoštovanja, duša se uzdiže i divi kršćanskom savršenstvu, koje je vrhunac osobne veličine (ostvariti sličnost s Ocem kao njegovo ljubljeno dijete); zaljubljuje se u slavu Božju, što je i najuzvišeniji cilj što si može zadati jedno ambiciozno srce. Također i želja da me drugi poštuju je ispravna i korisna; označava da nam je stalo do drugih, kao jedna vrsta spremnosti da se podložimo sudovima drugih. Mnoga se velikodušna djela vrše s motivom da me drugi poštuju,... Ne treba odbaciti tu želju, ali ju treba regolirati i upravljati, jer kada je ta želja zahvaćena uzvišenim osjećajima, daje kreposti više privlačnosti, svakom je naime drago da ima ono što daje poštovanje i instiktivno se približava onomu tko mu daje taj užitak.To daje onu spontanost koje čini djelovanje lagano onomu koji daje, a više primamljivo onomu koji prima. Osjećaj časti se nadovezuje na ove dvije želje. Čast sadrži generalno poštovanje: poštovanje koje dolazi od društva koje daje zakone i dijeli nagrade. I kada mu je čast u mislima drugih, moše također imati i u vlastitoj savjesti. Više osjetljivi na osobnu čast, nego na vanjsko priznavanje, označava da manju težinu stavljamo na neke principe koje nam dolaze iz javne časti, a više nam je stalo naše osobno poštovanje! Na taj način se nalazimo u onoj prvoj težnji koja ide za osobnim dostojanstvom. Želja da nas drugi poštuju gleda na čast kao društveno dobro, koje traži svoj udio; samopoštovanje ju gleda kao dobro na koje ima pravo,... Ne poznaju poniznost one kreposne osobe koji se stavljaju grubo i protiv ovih težnji i osuđuju ih bez da ih prethodno analiziraju. Prava poniznost štiti ove težnje da ih se ne odstrani ili poništi, jer su energije koje su dobre i korisne, a postaju protivne samo ako ih zahvati oholost. Postajući svjestan reda koji se treba uspostaviti u igri ovih težnji i dozvoljavajući njihovo pravilno ostvarenje, poniznost postaje "istina" i "pravednost" = "ljepota". Kreposna raspoloživost koja osigurava svakoj stvari mjesto i ulogu koja im pripada. Ukoliko istina nalazi se u razumu, a ukoliko pravednost nalazi se u volji,... zato svaki rast u spoznaji pospješuje snagu odluke,... 4.Nadnaravna i prirodna poniznost: prirodnu krepost mogu prakticirati i nekršćani kao "skromnost". U moralnom pogledu ne treba se negirati postojanje prirodnih i nadnaravnih kreposti. Iako i jedna i druga imaju za cilj dobro, u ovom smislu koristeći se težnji samopoštovanja i želje da me drugi poštuju. Prirodne kreposti obuhvaćaju prirodne nagone, dok nadnaravne kreposti te iste nagone usavršavaju i upotpunjuju. Ove kreposti nadnaravne se razlikuju potpuno od prirodnih, po svojem ishodištu i dinamici razvoja. One se zovu i ulivene kreposti koje se ulijevaju u dušu u trenutku krštenja. Razvoj jedne nadnaravne kreposti, pod utjecajem milosti Duha Svetoga i našom suradnjom, povećava i druge, a sve se gube sa smrtnim grijehom osim vjere i nade. I sve se opravdavaju vraćanjem u stanje milosti. Dok prirodne kreposti se razvijaju vježbom dok se ne dođe do navike - sklonosti... Ulite kreposti daju moć, tj. sposobnost, dok prirodne kao navika daju lakoću - prirodnost... Nadnaravne kreposti uzvisuju i preobražavaju naše biće,... Ne ostavljaju pasivne prirodne sage, već ih uzdižu, podržavaju i usavršuju,... Sa odgovorima na milosti i s molitvom, zadobiva se izlijevanje sve veće milosti, i s njima se vrše kreposna djela sa uvećanom intezivnošću,... Da primjenimo poniznosti glavne oznake o krepostima, potrebno je reći da kršćanska poniznost, primljena po krštenju, daje, dolazeći do upotrebe razuma, sposobnost da vršimo nadnaravna djela koja su u redu i u vrijednosti apsolutno superiorna (uzvišenija) od onih koji su ostvarena čisto naravnom poniznošću. Ali samo ustrajnošću i neprestanim naporom moguće da ove sposobnosti postanu sklonosti u jednom prirodnom i savršenom djelovanju. Zbog toga se ne može govoriti o rastu u kršćanskoj poniznosti, posvećenju preko nje, bez jednog pravoga odgoja i bez neprestanog vježbanja... Nadnaravne kreposti upravljaju još prirodnim krepostima i preko rasvjetljenja i motiva koja im daju... I jedna i druga poniznost kažu da ne treba pretjerati u samopoštovanju i u želji da me drugi poštuju, ali savka daje različitu vrijednost onom "ne pretjerati"... Iskonski pad je tužno stanje u kojem se nalazimo; da učinimo najmanje dobro potrebne su božanske kreposti: ovo ovo su objavljene istine koje mijenjaju polazno gledište i nameću jednu dublju i iskreniju poniznost... Pravo shvaćanje poniznosti proizlazi iz temeljnih dogmi, i njena potpuna praksa zavisi o milosti: nadnaravna stvarnost. Jedan racionalist ne može ju ni posjedovati, a također ni priznati ju.Još je potrebno podvući, da praksa prirodne poniznosti ima jednu određenu vrijednost ispred ljudi i zaslužuje poštovanje i divljenje, ali nema nikakvo pravo, u užem smislu, na nagradu od Božje strane. Samo nadnaravna poniznost uvjetuje nagradu pred Gospodinom. Samo ona zaslužuje, sa svim svojim djelima, jedan porast nadnaravnih vrijednosti: posvetne milosti, ljubavi, nadnaravnih kreposti, nebesko blaženstvo. 5.Poniznost zahtijeva jedno jasno uvjerenje: ... Nije lako odrediti, ni teoretski, što je ponos i što je osobno dostojanstvo. Briga za vlastiti dobar glas, potreba da se zadrži vlastito mjesto ili obrane pravedne ideje, dozvoljavaju geste koje bi mogli biti zamjenjeni od ološe upućenih osoba kao znakovi oholosti. Razlučivanje je još teže nego praksa. Ništa više ne vara od oholosti; skriva se i maskira, raste i širi se bezosjetno; i kada se već proširila jedva se vidi; kada se nazire, spremni smo da ju ispričamo. Oholost ne upućuje na strahote; njena ružnoća i zločestoća izgleda manja nego drugi poroci. Njena opasnost izgleda manje strašna, jer u kršćanima rijetko dolazi do smrtnoga grijeha, i jer malo njih koji ju nose do krajnjih posljedica. Iako je tako, njen utjecaj je tako štetan da ju sveci nazivaju "korijenom" svih zala. Dakle nužno je, da osjetimo u sebi stravu koja će nas držati daleko, formirati jasno uvjerenje... Ne računajmo previše o vrijednosti naših analiza, o sigurnosti naših sudova. Kao što se već reklo, samo Boga, koji je jedini pravi Učitelj poniznosti, treba tražiti istinu, svu istinu koja je sposobna da proizvede u nama željeno uvjerenje. 6.Poniznost kao nagon i navika: Oholost je teško prepoznati, ali još teže obuzdavati. Njeni korijeni prodiru u najdublju prirodu. Njeno djelovanje je skrajnje: hrani se sa malo i svime, i nije nikada zasićena. Rađa se kada se misli da je mrtva. Da ju obuzdamo potrebno je doći do navike poniznosti, do jedne sklonosti koja će nas pratiti sve dane našega života i ratovat će bez odmora protiv suprotnih sklonosti, koje ne umiru nikada. Kako se dolazi i razvija ova sretna sklonost koja je toliko protivna samoj prirodi? Djela i samo djela: to je prava tajna, nužna potreba. Uvjerenje je prethodnica, koja obasjava put. Ali su mnoga djela, posebno velikodušna djela, koja donose pobjedu, zauzimaju teren i čine da kraljuje poniznost. Bit će dakle borba. Potrebno je prignuti se ispred želja drugih, postati slatki sa onima koji nas preziru, reći svakom poniženju: "Dobro mi stoji"! Narav će se usprotiviti; ali obuzdana sa jednom odlučnom poniznošću, upotrijebit će svoje snage da pobijedi samu sebe i bit će sretna da se ponizi zajedno s Isusom, govoreći poput Apostola: "A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu" (Gal 6,14). Čine po kojima se vježbamo u poniznosti mogu se podijeliti u "nutarnja" (želje, obećanja, molbe, prihvaćanja,... sve ono što nas u razmišljanju i molitvi potiče da olakšamo vanjsko djelovanje); i "vanjska", ne trebaju biti propušteni, jer daju veće postojanje i zamah osjećajima. Zašto već te vanjske čine ne koristiti tokom molitve? (klečati, tući se u prsa, ljubiti zemlju, legnuti na pod,...)... Da se postigne poniznost, potrebno je biti uvjeren i odlučan, treba razmišljati i moliti. 7.Poniznost je istina: Ništa više ne hrabri i potiče na ovaj put, koliko svijesnost utjecaja poniznosti na cijeli duhovni svijet. (usp. Raul Salvucci : Pastoralne sugestije jednog egzorcista", st.13-14: Malo humora i sa đavlom: "... a ti komadu budale; ... nisam, ali ću se potruditi i sa Božjom pomoći nadam se da ću postati čim prije"). Dimenzije utjecaja ove kreposti je poznata i cijenjena jako malo. Želimo zato ovdje vidjeti kako je poniznost: istina, pravednost i preobraženje. Istina obasjava sav umni rad i pravednost upravlja sav moralni red. Ali koju istinu mi tražimo? Istinu naše vrijednosti. Što nas uči? Da smo stvorovi, da smo grešnici, koji sudjeluju u božanskom životu. Ali tko može to razumjeti? Da razumijemo stvorenje, prije trebam razumjeti Stvoritelja. Da spoznam grijeh, trebam spoznati dostojanstvo i prava Onoga koga sam povrijedio,... Da razumijem sebe trebam razumjeti Boga. Nalazim Ga na početku moga postojanja i u mojoj sudbini, u mom biti i mom djelovati. Plodonosan kontrast od kojeg proizlaze dva osjećaja koji se nadopunjavaju u izgradnji moga duhovnog života: "poniznost", kada gledam na ono što sam; "divljenje", kada gledam Biće od kojeg proizlazim. Sa ovim duplim izričajem obuhvaćam svu istinu; dajem svakoj stvari njeno mjesto i njenu vrijednost; ulazim u najljepše svjetlo koje postoji na svijetu: ono Beskrajno i Nestvoreno koja obasjava ograničeno i stvoreno. 8.Poniznost je pravda: Ukoliko istina, poniznost vodi lijepome; ukoliko pravednost, vodi dobru. Stavljajući poštivajući odnos Boga i čovjeka, istina daje temelje pravednosti; ali sa zahtjevnom dužnosti, pravednost čini od istine moralnu krepost. Tako da se dužnost sintetizira u sveobuhvatvu podložnost. Takva podložnost jest prihvaćanja svega zakona, ravnodušnost u svim teškoćama, vjernost u svim poticajima. Sa podložnošću, Bog je prisutan u svim našim činima i upravlja ih sebi, ostvarujući tako pravednost na savršen način. Njemu pripada poticaj nužnoga bića, a nama pripada osobna poslušnost slobodnog bića, ali podložnog i ovisnog. Ako zatim božanska ljubav zahvati i uzgori ovu vjernu poniznost, sveobuhvatna podložnost postaje sveobuhvatna ljubav: priznavajuća ljubav prema uzvišenom Dobročinitelju, samozadovoljavajuća ljubav prema čašćenom Biću, dobrohotna ljubav prema intimnom Bogu koji želi primiti nešto od nas, gorljivu ljubav za njegovu slavu i njegovo kraljevstvo nad čovječanstvom. Sada se razumije kako se pravednost podudara zajedno sa krepostima i zašto u Pismu sveci su nazvani pravednici. Poniznost rastvara put savršenstvu. 9.Poniznost preobražava: Sklonosti koja poniznost ima kao zadatak da regulira i upravlja, ne mogu li se predstaviti kao najviša uzdignuća u njihovom vlastitom cilju? Ona su snaga; i kao svaka snaga ima u sebi pokretačku moć. Čovjek zaustavlja s branama rijeke i tako posjeduje mogućnost električne energije, svjetlo i energiju. Na isti način tko želi potpuno iskoristiti preobražavajuću moć poniznosti zaposjeda živi osjećaj osobnog poštovanja i goruće želje poštovanja drugih, i tako usmjerava svoja djelovanja prema uzvišenijem cilju... Sve istine vjere, svi dobri osjećaji, sve nebeske milosti dat će svoj doprinos ovom djelu koje nalazi svoju krunu u poniznosti. Ljepša više nego ikad, ova krepost osvaja Božje srce; prodiruća više nego druge, stavlja dušu u jedan nebeski mir, u jednu neizrecivu radost. 10.Savjeti za uspješno razmatranje: Da dođemo dobro do kraja u odgoju u poniznosti, važno je izvući maksimum iz ovih razmatranja i predoženih sugestija. Da se zadobije što bolji rezultat evo nekoliko savjeta: Odabrati vrijeme u koje razmatrati sa najvećom slobodom i ustrajnošću. Uzeti cijeli jedan mjesec: trideset dana nisu previše da sve znanje poniznosti prodre um, da bi srce bilo ispunjeno osjećajima tako živim i jakim da ostvari i najteže zahtjeve ove kreposti. Neki, da li osjećali privlačnost ili ne, zadobit će iste koristi produžujući i preko mjeseca razmatranja... Dobro je dati nekoliko vanjskih dimenzija za ovaj zahvat nutarnje obnove. Započeti sa jednim produženim posjetom kapeli ili crkvi; u sabranosti, u miru i u povjerenju, sa zatvorenim očima ili usmjerenim Svetohraništu gdje stoji Učitelj poniznosti, nastojati zauzeti taj duševni stav; zazivati Duha Svetoga, Duha istine i ljubavi; pozvati nježnost Srca Isusova. Zatim otići pokloniti se nekoliko trenutaka ispred oltara Bajke Božje, moleći ju da oplodi sa svojim majčinskim blagoslovima, naša nastojanja da bi sličili još više Njoj. Moliti također i svete... Sve nebeske sile tražiti svjetlo, hrabrost i ustrajnost. Da idemo naprijed sigurnim korakom, potrebno je ići sa smirenošću i metodom, ne zaustaviti se ili obeshrabriti se ispred teškoće puta, upotrijebiti sve sugestije da stavimo razmatranje, u svjetlu milosti koje se ne treba umoriti da neprestano tražimo. Ako se osjeti nemoć da se dođe do ovih uzvišenih istina i ovih vrhunaca kreposti, treba se povjeriti nauci Božjoj koja se objavljuje malenima i poniznima, i njegovoj pomoći, sposobnim da izvršimo nadljudske stvari. Ako u nekim trenucima bude što nejasno, slijed meditacija će pojasniti... Ako u nekom trenutku srce izgubi gorljivost, užgat će se sigurno u času kada bude to Bog želio. Između ostalog, nužni plod se sastoji od čina poniznosti i sklonosti da ih vršimo, više nego u mudrosnom razmišljanju i u gorućim osjećajima. Potrebno je držati se u jednoj neprestanoj atmosferi poniznosti, posebno u odnosima sa bližnjima. Ovaj ugođaj treba živo očuvati tokom dana, sa čestim nastojanjima, koje nam nude razmatranja. Poželjno je umnožiti vanjske čine poniženja: ljubiti zemlju, držati spuštenu glavu, leći na pod, govoriti sa sniženim tonom, hodati na jedan umjeren način, čuvati duh siromaštva. Preporuča se također da tražimo prilike da se ponizimo u služenju, vršeći poslušnost, pokazujući slaganje, i sve to sa puno jednostavnosti; ili izbjegavajući da se suprostavljamo, raspravljamo, oduzimamo riječ. Napokon se prihvaćaju teškoće i protivštine kao stvari potpuno zaslužene. U drugom dijelu ovoga uvoda, autor objašnjava kako pristupiti čitanju ove knjige, koja nema za cilj samo umno shvaćanje, već i konkretne odluke i praksu, jer radi se naime o formaciji jedne kreposti - tj. treba dovesti osobu do sklonosti bića na poniznost u svim situacijama. Prije svega potrebno je osoba motivirana za ovaj put i da se odluči: to dolazi prije svega od želje da nasljedujemo stil života (kreposti) Isusa, Marije i svetaca, koji su ujedno i primjere te poniznosti. Uz ovo je potrebno da osoba ima raspoloživost vjere, želju, pobožnost, jednostavnost i temeljnu poniznost (nedostatnost). I pošto je ova kršćanska poniznost (ne skromnost) spada u nadnaravne stvarnosti, potrebna je nadasve otvorenost i molitva Duhu Svetom; klanjanje Presvetom Sakramentu gdje promatramo prisutnost "žive Poniznosti"; molitva i utjecaj B.D. Mariji, Poniznoj Službenici, koja nam pomaža svojim majčinskim zagovorom i posredništvom. Osim ovoga potrebno je shvatiti i ono suprotno i oprečno ovoe temeljne kreposti na putu svetosti, a to je "oholost". Što je oholost? Oholost je neuredna i prekomjerna težnja dvaju prirodnih nagona: samopoštovanja i želje da me drugi poštuju. Zbog "istočnog" grijeha, ovi nagoni su skloni da uzdižu svoj "ja". Ta dva nagona su dar Božji, dakle dobra, ali ih treba čuvati od oholosti; jer bez samopoštovanja ne bi smo imali svijest o našim dobrim idejama, realnostima naših prava, vrijednostima naših mogućnosti, i brzo bi pali u onu slabost duše koja ne zna ni prihvatiti teške zadatke, ni obraniti dobro nepravedno napadnuto. Samopoštovanje također daje i smisao nešem autoritetu, i napokon uzdiže dušu da se zaljubi u slavu Božju, gdje vidi i svoj cilj. Isto tako i želja da me drugi poštuju je dobra, jer pokazuje da nam je stalo do drugih, također i spremnost da se podlažemo njihovim sudovima,... Uz ove dvije težnje veže se također i osjećaj "časti". Čast je nešto što dolazi izvana, sa svojim regolama koje puno puta žele staviti u kompromis i osobno dostojanstvo. Želja da me drugi poštuju gleda na čast, kao na društveno dobro; dok samopoštovanje gleda na čast, kao na pravo koje nam pripada. Dakle sve se radi o tome kako osigurati ove dvije težnje da ostanu u jednom skladu, u redu istine (moj odnos s Bogom) i pravednosti (moja dužnost u tom odnosu), a to upravo regolira poniznost. Oholost upravo napada i zavodi ove dvije sklonosti, ona je uvijek prisutna i sveci ju nazivaju "korijenom svih zala". Ona se može pobijediti samo poniznošću, zato je potrebno biti u to uvjeren, da bi preko prakse, nutarnjih (želja, odluka, molitve,...) i vanjskih (djela i način) čina mogli ju izgrađivati i utvrđivati. Zbog toga se govori da je poniznost: istina, pravednost i preobraženje. Istina (lijepo - uma): pogled u moje biće s obzirom na izvor (praz zemaljski koji je pozvan od Stvoritelja da izađe iz zemlje i uđe u slavu svoga Gospodara: poniznost i divljenje!). Pravednost (dobro - volja): "uistinu je dostojno i pravedno slaviti Gospodina", tj. podložiti se Bogu u sinovskoj poslušnosti sudjelujući u istoj naravi po Kristu, s Kristom, i u Krustu u Duhu Svetom. Preobraženje: poniznost dvije temeljne sklonosti (samopoštovanje i želja da me drugi poštuju) preobražava u uzvišeniji cilj - slava Božja! Još na kraju zadnje emisije, dali smo nekoliko smjernica i poticaja kako iskoristiti vrijeme od emisije do emisije da se vježbamo u sticanju ove važne kreposti. Odlučiti se i započeti sa jednom ispovijedi; početi vršiti klanjanje u crkvi ; njegujući pobožnost prema Presvetom Sakramentu, B.D. Mariji, molitva i predanje Duhu Svetom; čuvati jednu atmosferu poniznosti, posebno u odnosu na bližnje u načinu govora, njegujući duhovno siromaštvo,... Daljne emisije bit će da se još više shvati važnost prakse ove kreposti; svaka emisija će imati nekoliko podtema, tako za ovu uzimamo I Dio, 4 meditacije: Božanski poziv na poniznost; Pretjerano poštovanje samoga sebe; Prevelika želja da me drugi poštuju i Poniznost, temelj krepostima. Za slijedeću emisiju ćemo imati nastavak ovoga prvoga dijela gnjige (ima ih 5 ukupno), sa tri meditacije: Duhovni odgoj onečišćen ohološću (po plodovima ćete prepoznati stablo): simptomi oholosti (ravnodušnost - nebriga, mlakost, osjećaj krivice, srdžba, nestalnost, pobuna, ojađenost); simptomi poniznosti (gorljivost, revnost, radost); Poniznost čuvarica kreposti (kreposti bez poniznosti su kao prašina na vjetru; Bog treba biti početak i cilj kreposnog djelovanja, to je tzv. "aktivna poniznost", koja traži istinu i dobro po molitvi i savjetu); Kazna oholosti (svaki zakon ima za cilj da drži red; zakon našeg položaja "stvora" jest poniznost, a ako nema tog zakona dolaze opasnosti, neuspjesi, uništavanje duhovnog života. Također i svaki čin bez nadnaravne nakane "slava Božja" je bez vrijednosti pred Bogom; zato kazana za oholost mogu biti: česte suše, neuspjesi, žalosti, pogreške koje se ponavljaju).